petak, 02.05.2008.

da

napravljen je novi blog... iz određenih jedino MENI važnih razloga.... mislimTAJ blog već postoji jedan određeni dulji period.. ali uglavnom... SAMO odite tamo.... kissam vas :) evogac: ĐAST KLIK

subota, 26.04.2008.

hmmmm....

…jesam li te razočarala ili iznevjerila?trebam li osjećati krivnju ili pustiti da drugi seru? Jer sam vidjela kraj prije nego što smo i započeli…vidjela sam da si zaslijepljen i mislila sam da mogu što hoću,stoga sam uzela ono što je moje.. na što imam vječno pravo…uzela sam tvoju dušu i iznijela je na svijetlo..možda je gotovo ali nećemo tu prestati… to znamo i ti i ja…i tu sam za tebe ako ti je do toga stalo.. dotaknuo si mi dušu,dotaknuo si mi srce,dotaknuo si m i tijelo….promijenio si mi život i ciljeve..kad je moje srce ostalo zaslijepljeno tobom.. poljubila sam ti usne i držala te za ruku..dijelila sam tvoje snove i tvoj krevet..dobro te poznajem… znam kako mirišeš…ovisna sam o tebi… ti si mi jedini prijatelj.. jedini pravi… jedina ljubav… ja volim sanjati,ali kada sam budna.. ne možeš mi slomiti duh,ali uzimaš mi snove… i kako ideš dalje… pamti me,pamti nas…. I sve ono što smo bili i imali…vidjela sam tvoje suze i tvoj smijeh..gledala sam kako spavaš…htjela sam biti majka tvoje djece… provela bih cijeli život s tobom…znam tvoje strahove i ti znaš moje…. Imali smo svoje krize ali sada je sve u redu…. I volim te.. kunem ti se da je istina… ne mogu živjeti bez tebe.. i sjeti se svojih riječi... samo sam ja tvoja malena…. Sve su druge prolazne…..

subota, 12.04.2008.

iznutra me progoni glas da je sa mnom gotovo....
da se je tama nadvila nad moje tijelo i dušu...
da se komadić po komadić odvaja od jedne cjeline..
postoji samo jedna osoba koja može spojiti dva komadića... SRCE I DUŠU..
...a ako je to spojeno sve je ostalo manje važno....
jedna osoba ovisi o drugoj i druga osoba odlučuje sudbinu one prve...
odlučuje želi li spojiti komadiće i time dokazati ljubav.. onu od srca do srca...
dokazati ljubav koja je rečena riječima..............

četvrtak, 03.04.2008.

Kada u ovoj dobi govorim o životu,često se pitam koja je svrha života,čemu živjeti kada ćemo jednom ionako morati umrijeti…i što je najbolje… znam da nisam jedina koja tako razmišlja…nekad takva razmišljanja ostaju samo u glavama,a mnogi mladi na tom putu ka shvaćanju života naprave sami sebi nažao shvaćajući gore navedenu misao ozbiljno i ustvari nikada ne spoznaju ljepotu života.cijeli naš život se može shvatiti kao duga maglovita cesta puna rupa i prepreka… na toj cesti postoje dvije vrste ljudi… onih obučenih u crno,i onih obučenih u bijelo…ljudi obučeni u crno,nikada nam neće pomoći,i nikada nam neće na semaforima života pokazati zeleno svijetlo,i samo nam otežavaju put… a to je tužno. Jer je takvih ljudi previše….a ljudi obučeni u bijelo ima premalo da bi pomogli pomoć svim mladim ljudima i odveli ih ka pravom putu.i zato se događaju sve nesreće mladim ljudima.jer nas nitko ne odvodi ka pravome putu.ni ja ni nitko ne znamo kakav će naš život biti sutra,za godinu dana,za deset godina… možemo imati samo snove,a snovi su kadkad neostvarivi… kakvu god da želju imali…i putujući tako tom cestom života,kroz glavu nam prolaze mnoga pitanja…kuda mi to zapravo idemo?i zašto uopće putujemo? Cijeli naš život je jedan igra bez kraja…koja traje do kraja našeg života… kao da bacamo kocku koja nam određuje naš život…a ta kocka je ustvari naše srce…i onda zađemo u slijepu ulicu…. I mislimo da je gotovo,da je kraj i napokon na kraj usvega stanemo i pogledamo unatrag… pogledamo tu cestu… samo unatrag…cestu,koja više nije maglovita,koja nam jasno pokazuje naše pogreške i pogrešna skretanja,a tada je već kasno za sve..nema povratka…i tek zalaskom u tu slijepu ulicu shvatimo sve što se je dešavalo prije i bude nam žao,a najžalosnije je to što su rijetke one osobe koje na samom putu shvaćaju pogreške i koje ih na vrijeme krenu ispravljati… i stojeći tako na samom kraju kroz glavu nam prolaze i oni ljudi obučeni u bijelo sa početka priče koji su nam ipak barem malo pokazali pravi put i barem malo nam pomogli na našoj cesti života.. i zahvaljujući njima na samom kraju shvaćamo da je naše putovanje imalo smisla… i zato sad,dok još možemo,trebamo slušati svoje srce i probijati se kroz život koliko god snažno možemo i uživati dok još možemo jer cesta je samo jedna i treba ju iskoristiti…jer onak.... možda sada nisam trenutna.. ali oplakivati nešto što je bilo nema smisla.. ja možda sada imam sranja. ali jednom ću se svemu ovome smijati.. ništa ne treja vječno... samo... neki ožiljci će ostati zauvijek.... hehe... neki na srcu a drugi na trbuhu

voljet vas mnogo,namnogije

nedjelja, 30.03.2008.

JEBITE SE SVI!

ODVRATNI STE!!
ZAŠTO JA NE MOGU BITI SRETNA?
ZAŠTO MI NE DATE DA SE ZALJUBIM?
ZAŠTOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO???
ZAŠTO ME NITKO NIKADA NEĆE MOĆI GLEDATI SRETNU....?
ZAŠTO....
UNIŠTIT ĆU SE...
MISLIM DA ĆU OTIĆI IZ VIROVITICE....

petak, 28.03.2008.

suvišno je napisati naslov....

inače ovako.. ne znam odakle da ustvari krenem. zadnja dva dana u mom životu se je desilo toliko toga da ... ne znam odakle da krenem... zapravo... neću vam ni reć sve ... prošlu noć se je deilo nešto.. zapravo.. nije bil odobro.. al zato je bilo predivno..... i nije mi žao.. jedna osoba je za mene napravila nešto što... onak. mislila sam da nakon sveg što sam napravila da nikad ne bi... ali je... i jako mi je drago zbog toga.. zapravo. ne mogu vam opisat rječima te osjećaje i to što je u meni.... prošla noć i jučer navečer je za mene nešto predivno što se desilo... ali stvarno... i da.. ovako.. htjela bih vas nešto pitati.. čisto me zanima vaše mišljenje .. što mislite o ljudima koji su biseksualci?? onak.. neki ljudi znaju zašto ovo pišem.. ali uglavnom... da.. ne znam.... zavoljela sam jednu osobu... jako.. a u jednu mislim da se zaljubljujem... i to me z.b.u.nj.u.je ......... jako.... ma uglavnom.. idem. sad.... volim vas sve.. užasno puno... papa

utorak, 25.03.2008.

eh....

Umorna sam od svega
Guše me svi moji djetinjasti strahovi
I ako moraš otići
Voljela bih da samo odeš
Ali tvoja se prisutnost još osjeća
I ne želi me ostaviti na miru
Ove rane ne žele zacijeljeti
Bol je jednostavno prestvarna
Previše je toga
Što vrijeme ne može obrisati
Kad si plakao,
Brisala sam ti sve suze
Kad si se bojao,
Uništila sam tvoje strahove
I držala te za ruku
Sve ove mjesece
Ali ti još uvijek imaš… mene svu
Uvijek si me očaravao
Svojim umom
Sad sam vezana za život koji si mi ostavio
Tvoje lice progoni
Moje nekad ugodne snove
Tvoj je glas uništio
Sav zdrav razum u meni
Snažno sam pokušala objasniti sebi
Da te nema
Ali iako si tu
Sve sam vrijeme tako sama

subota, 15.03.2008.

nadaj se,nadaj...

that you don't want me there by your side
that you don't want me there in your life...

hehehe :)
ma ovo je napisano samo da se neke osobe ponadaju...
joj...
život je nekad tako lijep..
gledaš kako se drugi muče i pate..
a ti imaš ono što oni nikada neće :)
uglavnom..
da
zanimljivija je tišina ne?
i onaj osjećaj da osjećaš da ti netko nešto radi iza leđa a ne znaš šta
idem sad...
mnogo vas volim sve..
i tebe...
pa paaa

utorak, 04.03.2008.

hehe :)

imala sam
nisam
pa opet jesam
pa nisam
i sad opet imam

hehe :)
da..
neki znaju šta ovo gore znači...
ali ja sam sretna...
volim te

nedjelja, 02.03.2008.

pa dakle...

no inspirejšn :(
joj..
volim vas..
pa pa

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.